Prednosti i mane četverodnevnog radnog tjedna
Četverodnevni radni tjedan želja je sve većega broja mladih u Hrvatskoj koji teže uravnoteženju poslovnog i privatnog dijela života. U nekim zemljama već postoje pilot-projekti u okviru kojih se testira taj model, no mnogi su skeptični.
Koje su njegove prednosti i nedostaci? Kako je odredbama Zakona o radu regulirano radno vrijeme? Je li četverodnevni radni tjedan budućnost Hrvatske?
Odgovore saznajte u nastavku bloga.
Kako se definira radno vrijeme prema Zakonu o radu?
Jednu od obveznih stavki ugovora o radu predstavlja podatak o radnom vremenu radnika. Sukladno Zakonu o radu radno vrijeme predstavlja vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.
Puno radno vrijeme radnika ne može biti duže od četrdeset sati tjedno. Ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu nije određeno radno vrijeme, smatra se da je puno radno vrijeme četrdeset sati tjedno.
Nepuno radno vrijeme radnika je svako radno vrijeme kraće od punog radnog vremena. Radnik ne može kod više poslodavaca raditi s ukupnim radnim vremenom dužim od 40 sati tjedno, osim u slučaju kada se radi o dodatnom radu radnika.
Organizacija radnog vremena
Raspored radnog vremena je raspored trajanja rada radnika kojim se utvrđuju dani i sati kada obavljanje posla u tim danima počinje i završava, a isti može biti jednak ili nejednak, ovisno o tome je li trajanje rada jednako ili nejednako raspodijeljeno po danima, tjednima ili mjesecima.
Raspored radnog vremena utvrđuje se propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Ako raspored radnog vremena nije utvrđen na prethodno naveden način, o rasporedu radnog vremena odlučuje poslodavac pisanom odlukom.
Poslodavac mora, najmanje tjedan dana unaprijed, obavijestiti radnika o njegovu rasporedu ili promjeni njegova rasporeda radnog vremena koji mora sadržavati podatke u skladu sa odredbama Zakona o radu.
Uvođenje četverodnevnog radnog tjedna
Na ravnotežu privatnog i radnog, odnosno poslovnog života uvelike utječu radni uvjeti te količina i način organizacije radnog vremena. Duži rad od maksimalno propisanog i nepoštivanje trajanja i rasporeda radnog vremena možda ide u prilog produktivnosti i konkurentnosti poslodavca, ali šteti zdravlju radnika, povećava njegovo nezadovoljstvo, narušava njegovo slobodno vrijeme, a utječe i na društvene odnose.
U posljednje vrijeme vrlo je popularan trend uvođenja tzv. četverodnevnog radnog tjedna. Budući da je pandemija donijela neviđenu promjenu u svijetu rada, oko četverodnevnog radnog tjedna vodila se velika rasprava. Oglašavani su kao lijek za izgaranje i stres na poslu.
Postoje dvije varijacije četverodnevnog radnog tjedna:
- komprimirani radni tjedan što znači da zaposlenik radi 10 sati dnevno, 4 dana u tjednu,
- skraćeni radni tjedan na način da se radi 4 radna dana po 8 sati svaki radni dan.
U oba ova primjera glavna ideja je imati 3 dana potpuno slobodna, čime se stvara bolja ravnoteža između posla i privatnog života. Ipak, postoje prilično različita mišljenja o tome donosi li četverodnevni radni tjedan doista željene rezultate za zaposlenike i poslodavce.
Prednosti i nedostaci
Komprimirani radni tjedan omogućuje zaposlenicima da rade puno radno vrijeme (40 sati tjedno), ali tijekom manje dana. Najčešća vrsta komprimiranog rasporeda je četverodnevni radni tjedan u kojem zaposlenici rade 10 sati dnevno i to četiri dana u tjednu.
Glavne prednosti ovakvog načina rada su:
- dodatni slobodni dan u tjednu omogućuje zaposlenicima bolju ravnotežu između privatnog i poslovnog života,
- zaposlenik zadržava punu plaću i beneficije,
- manje se vremena gubi zbog putovanja na posao, a time su i troškovi manji.
No, komprimirani četverodnevni radni tjedan također ima neke nedostatke:
- pojedina radna mjesta možda nisu prikladna za ovakav model rada (povećan rizik od ozljeda ili pogrešaka),
- mogući nedostatak osoblja u nekim vremenskim razdobljima,
- moguće poteškoće u zakazivanju sastanaka,
- duže radno vrijeme bi moglo uzrokovati nižu produktivnost na kraju radnog dana.
Druga varijanta četverodnevnog radnog tjedna je da zaposlenik ima 4 radna dana i 3 slobodna dana u tjednu, bez potrebe da dulje radi tijekom radnih dana (skraćeni radni tjedan). To znači više slobodnog vremena i manje posla, ali može značiti i smanjenje plaća i naknada.
Glavne prednosti ovakvog modela radnog vremena su:
- bolja ravnoteža između privatnog i poslovnog života te manje stresa zbog posla,
- veća produktivnost i kvalitetniji angažman zaposlenika zbog toga što imaju više vremena za odmor,
- veća kreativnost,
- manje vremena se gubi zbog dolaska i odlaska na radno mjesto,
- veća razina zadovoljstvo poslom,
- izraženije mogućnosti privlačenja kvalitetnih kadrova.
S druge strane, glavni nedostaci ovakvog modela su:
- eventualno smanjenje plaća i dodataka na plaće (pogotovo ako je zaposlenik plaćen po satu ili ako poslodavac želi smanjiti plaću zbog manje radnih dana),
- ako zaposlenik radi s klijentima, mogu se pojaviti i potencijalni problemi u radu s klijentima zbog sporijeg odziva u onim danima kada zaposlenik ne radi.
Iskustva iz prakse
Iako 4-dnevni radni tjedan prije svih priželjkuju posloprimci, od tog modela mogu profitirati i poduzeća, dakle poslodavci. Svako poduzeće ima određenu tržišnu prednost ako svojim radnicima ponudi 4-dnevni radni tjedan.
S druge strane, nedostatak modela bi moglo biti “zgušnjavanje” radnih procesa. U okviru kraćeg radnog vremena mora se obaviti više posla, a to može rezultirati i porastom razine stresa.
Međunarodni eksperiment s četverodnevnim radnim tjednom pokazao je da se takav koncept rada isplati i poslodavcima i zaposlenicima, tako da je velika većina kompanija koje su sudjelovale u njemu odlučila da se više neće vraćati na stari sustav. Pokazalo se da su zaposlenici koji su radili po tom konceptu i u nastavku eksperimenta koji je produžen sa šest mjeseci na godinu dana uspjeli uspješno obaviti sve dodijeljene zadatke uz dodatno skraćenje radnog vremena.
Inovativan koncept od davnina
Sada davne 1926. godine Ford Motor Company standardizirao je obrazac radnog tjedna od ponedjeljka do petka. Prije toga uobičajena je praksa bila šestodnevni radni tjedan, sa slobodnim samo nedjeljama.
Teorija Henryja Forda bila je da bi rad tijekom pet dana, uz istu plaću, povećao produktivnost radnika jer bi ljudi uložili više truda u kraći radni tjedan i ta se teorija uglavnom pokazala točnom. U desetljećima nakon toga petodnevni radni tjedan postao je uobičajena praksa.
No, već 50-ih godina prošlog stoljeća, počeli su apeli sindikata da se uvede četverodnevni tjedan, no prihvaćanje četverodnevnog radnog tjedna bilo je usporeno i na kraju nije zaživjelo.
Ipak, ostaje nam za vidjeti hoće li u skoroj budućnosti doći do značajnije promjene i standardiziranja četverodnevnog radnog tjedna kod svih poslodavaca.
Pripremio: Ivan VIDAS, mag. oec.
