Trgovanje kriptovalutama – porezni i računovodstveni aspekt | Minimax – internet računovodstveni i poslovni program

Trgovanje kriptovalutama – porezni i računovodstveni aspekt

Kriptovalute su svakodnevno tema rasprave, kako u nacionalnim vijestima, tako i po kuloarima, ali sve više i u privatnim, obiteljskim razgovorima. Investirati ili ne pitanje je koje visi u zraku, vjerujemo, zbog mnoštva pitanja na koja još uvijek nitko nema odgovor. Na neka pitanja odgovore ipak imamo pa smo tako u prethodnom blogu o kriptovalutama odgovorili na pitanja što one jesu, kako se stječu i pohranjuju, a u nastavku saznajte nešto više o poreznoj regulaciji te računovodstvenom aspektu istih.

Računovodstveni aspekt kriptovaluta

Pitanjima računovodstvenog tretmana kriptovaluta bavio se Odbor za tumačenje standarda MSFI (engl. IFRS Interpretations Committee; u nastavku: Odbor). Odbor je utvrdio da postoji niz kriptovaluta, a za potrebe razmatranja primjene odgovarajućeg MSFI-a na kriptovalute, pod pojmom kriptovaluta podrazumijeva one koje zadovoljavaju sljedeća obilježja:

  • digitalna ili virtualna valuta koja je zabilježena u knjizi distribucije te koristi kriptografiju u svrhu zaštite,
  • nije emitirana od strane ovlaštenog državnog tijela ili neke druge institucije,
  • ne smatra se ugovorom između vlasnika i neke druge strane.

Nadalje, Odbor je razmatrao na koji je način potrebno evidentirati transakcije kriptovalutama, tj. koji je pristup priznavanja i vrednovanja kriptovaluta odgovarajući, uzimajući u obzir karakteristike kriptovaluta, kao i karakteristike samih MSFI-a. Razmatralo se treba li kriptovalute tretirati kao financijsku imovinu, novac, nematerijalnu imovinu ili zalihe.

Zaključci Odbora su sljedeći:

  • vlasništvo kriptovalute nije financijska imovina jer ne zadovoljava definiciju iste. Naime, kriptovaluta nije novac jer ona nema sva svojstva novca, a nije niti vlasnički instrument drugog subjekta. Također, ne predstavlja ugovorno pravo za imatelja, kao ni ugovor koji će se ili koji može biti namiren vlastitim vlasničkim instrumentima subjekta.

 

  • Jedno od obilježja kriptovalute jest da je to nematerijalna imovina koja se, prema MRS-u 38, definira kao imovina koja je prepoznatljiva, nemonetarna i bez fizičke supstancije. MRS 38 definira nematerijalnu imovinu kao identificiranu nenovčanu imovinu bez fizičkih obilježja. Kad je riječ o kriptovalutama, one zadovoljavaju kriterij identifikacije u definiciji nematerijalne imovine jer su razmjenjive i stoga ih je moguće identificirati u ukupnoj imovini. Osim navedenoga, iz njihove razmjene mogu pritjecati i buduće ekonomske koristi. Kako vrijednost kriptovaluta nije fiksna ni odrediva, jer je podložna visokoj volatilnosti vrijednosti koja proizlazi iz ponude i potražnje za kriptovalutama, kriptovalute ne zadovoljavaju definiciju monetarne stavke. Osim kriterija identifikacije i nemonetarnosti, kriptovalute zadovoljavaju i posljednji kriterij definicije, a to je da kao digitalni novac nemaju fizička obilježja. Odbor je zaključio da posjedovanje i držanje kriptovaluta zadovoljava definiciju nematerijalne imovine iz MRS-a 38 zato što se: mogu odvojiti od ostale imovine i pojedinačno prodati ili prenijeti, a imatelju ne daje pravo na primanje fiksnog ili odredivog broja jedinica valute.

 

  • Subjekt može držati kriptovalute s namjerom prodaje u redovnom tijeku poslovanja. U takvim okolnostima, držanje kriptovalute predstavlja zalihe za subjekt i, sukladno tome, potrebno je primijeniti odredbe MRS-a 2 na takvu imovinu. Nadalje, Odbor je utvrdio da subjekt može djelovati i kao posrednik u trgovini kriptovalutama, tj. kupovati ili prodavati robu za tuđi ili vlastiti račun. U tom se slučaju zalihe u pravilu stječu radi prodaje u bliskoj budućnosti i ostvarivanja dobiti iz promjena cijene ili posredničkih marži. Ovisno o poslovnom modelu prema kojemu društvo posluje, moguće je vrednovati kriptovalute u skladu s odredbama MRS-a 2, Zalihe. Premda kriptovalute zadovoljavaju definiciju nematerijalne imovine prema MRS-u 38, isti standard propisuje da će se nematerijalna imovina namijenjena prodaji vrednovati prema MRS-u 2. MRS 2 propisuje da zalihe treba mjeriti prema trošku nabave ili neto utrživoj vrijednosti, ovisno o tome što je niže.

 

Odbor je zaključio da se MRS 2 primjenju na kriptovalute koje se prodaju u redovnom tijeku poslovanja, a ako MRS 2 nije primjenjiv, odnosno ako se kriptovalute ne drže radi trgovanja, već kao ulaganje na duži rok, subjekt će primijeniti odredbe MRS-a 38.

Porezni aspekt kriptovaluta

Danas mnogi od nas trguju kriptovalutama, ali o plaćanju poreza na njih još uvijek malo tko obraća pažnju. Iako u RH ne postoji poseban zakon koji bi uređivao i regulirao problematiku kriptovaluta, to ne znači da trgovanje kriptovalutama nije regulirano. Postojeći Zakon o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20), kriptovalute tretira kao oblik investicije. Prema mišljenju Središnjeg ureda Porezne uprave, trgovanje kriptovalutama smatra se financijskom transakcijom, a u skladu s presudom Suda EU, na dohodak ostvaren po osnovi trgovanja kriptovalutama plaća se porez na dohodak po osnovi kapitalnih dobitaka jer je riječ o dobitku po osnovi kupoprodaje te digitalne valute, što je ekvivalent instrumentima tržišta novca.

Zakonom o porezu na dohodak nije strogo definirano plaćanje poreza na kriptovalute, niti se kriptovalute izričito spominju u tekstu, no jednoznačno su definirane različite vrste primitaka u koje se zarada od trgovanja kriptovalutama može svrstati. Dohodak po osnovi kapitalnog dobitka ostvaren na temelju trgovanja te kriptovalute utvrđuje se kao razlika između nabavne (odnosno vrijednosti po kojoj je kupljena kriptovaluta mjereći u nekoj od fiat-valuta, npr. u USD, EUR ili HRK) i prodajne cijene (također mjereći u nekoj od priznatih nacionalnih valuta), smanjenoj za možebitne troškove trgovanja (primjerice ulazne i izlazne naknade plaćene internetskoj platformi za uslugu trgovanja). To zapravo znači da sama kupnja ili stjecanje kriptovaluta (odnosno njezino držanje u digitalnom novčaniku) ne povlači za sobom još neku poreznu obvezu, već porezna obveza nastaje tek nakon otuđenja te kriptovalute.

Kako je regulirano plaćanje poreza na kriptovalute

Porez na kriptovalute plaća se po osnovi kapitalnih dobitaka na razliku između kupovne i prodajne cijene umanjene za eventualne transakcijske troškove. Dakle, kapitalni je dobitak razlika između uložene (nabavljene) i vrijednosti kriptovalute u trenutku prodaje. Od kapitalnih dobitaka mogu se oduzeti eventualni kapitalni gubitci i na dobiveni iznos platiti porez od 10% koji se potom uvećava za prirez koji propisuju općine i gradovi. S druge strane, porez na posjedovanje kriptovaluta se ne plaća, odnosno porez se plaća isključivo nakon zamjene kriptovaluta za fiat-valute (HRK, EUR, USD) pod uvjetom da su ostvareni kapitalni dobici.

U slučaju kriptovaluta moguć je slučaj zamjene jedne kriptovalute za drugu, no u tom se slučaju ne utvrđuje dohodak od kapitala, odnosno navedeno se ne smatra otuđenjem. Naime, s obzirom na to da u ovom slučaju nema novčanog tijeka, odnosno nije došlo do zamjene kriptovalute za neku od fiat-valuta koje su priznate kao zakonsko sredstvo plaćanja, odnosno za koje Hrvatska narodna banka vodi službeni tečaj, po toj se osnovi ne utvrđuje kapitalni dobitak, nego se isti utvrđuje tek nakon zamjene kriptovalute za neku od fiat-valuta (npr. USD, HRK, EUR).

Kada plaćanje poreza na dohodak i podnošenje izvještaja Poreznoj upravi nije obvezno 

Ako imatelj kriptovaluta u svom „digitalnom novčaniku“ kriptovalutu drži dulje od 2 godine, bez obzira na ostvareni kapitalni dobitak prilikom prodaje kriptovalute, nije obvezan plaćati porez na dohodak, niti podnositi izvještaje Poreznoj upravi. Dakle, za primjenu tog općeg izuzeća, dovoljno je „držati“ kriptovalutu 2 godine, odnosno ne otuđiti ju u kraćem roku od 2 godine od dana stjecanja iste.

Što se tiče izvješćivanja i podnošenja propisanih obrazaca Poreznoj upravi kod ostvarenih kapitalnih dobitaka prodajom i to unutar 2 godine od nabave kriptovalute, porezni obveznici dostavljaju izvješće JOPPD Poreznoj upravi prema svom prebivalištu ili uobičajenom boravištu do kraja veljače tekuće godine za prethodnu godinu, s danom i oznakom izvješća dana 31. prosinca prethodne godine, u kojemu iskazuju ukupno ostvarene kapitalne dobitke u prethodnoj godini smanjene za ostvarene kapitalne gubitke te za pripadajuće troškove koji su naplaćeni na teret poreznog obveznika. Ako smanjenje kapitalnih dobitaka za ostvarene kapitalne gubitke rezultira kapitalnim gubitkom, ne postoji obveza izvješćivanja putem Obrasca JOPPD.

Pripremio:

Ivan Vidas, struč. spec. oec.