Edukacija radnika danas je jedan od ključnih temelja održivog poslovanja, jer bez stalnog razvoja znanja i vještina radnici ne mogu pratiti tempo tehnoloških i organizacijskih promjena. Istovremeno, pravilno planirana edukacija može poslodavcu donijeti značajne porezne koristi i smanjiti rizike koji proizlaze iz zakonskih obveza. Ostanite s nama i saznajte više u nastavku bloga!
Uloga edukacije u radnom odnosu
Edukacija radnika više se ne promatra kao povremena aktivnost ili dodatak kojim poslodavac želi motivirati radnike, nego kao sastavni dio radnog odnosa.
Zakon o radu jasno propisuje da je poslodavac dužan osigurati radniku obrazovanje i osposobljavanje kad god je to potrebno za sigurno, stručno i učinkovito obavljanje posla. Ta obveza posebno dolazi do izražaja u trenucima kada poslodavac uvodi nove tehnologije, nove radne procese, nove informacijske sustave ili mijenja organizaciju rada.
U takvim situacijama radnik ne može snositi teret prilagodbe samostalno, jer se od njega očekuje da radi u uvjetima koje je definirao poslodavac. Ako se uvodi novi poslovno računovodstveni program, ERP sustav, digitalna platforma, stroj, radna procedura ili sigurnosni protokol, poslodavac mora osigurati da radnik zna raditi u takvim uvjetima. To nije pitanje dobre volje, nego zakonske odgovornosti.
S druge strane, radnik ima pravo na stručno usavršavanje koje mu omogućuje održavanje profesionalne relevantnosti i napredovanje u karijeri. Poslodavci koji to prepoznaju stvaraju stabilnije timove, smanjuju fluktuaciju i povećavaju produktivnost, jer radnici osjećaju da se njihov razvoj cijeni i da imaju jasnu perspektivu unutar organizacije. U takvom odnosu edukacija postaje temelj povjerenja i dugoročne stabilnosti.
Kada je edukacija porezno priznata i što to znači za poslodavca?
Porezni propisi prepoznaju važnost ulaganja u znanje i omogućuju poslodavcima da troškove edukacije, kada su povezani s poslovanjem, priznaju kao porezno priznate rashode. To znači da se takvi troškovi ne smatraju dohotkom radnika, ne podliježu oporezivanju i smanjuju poreznu osnovicu poslodavca.
Edukacije koje su izravno povezane s radnim mjestom ili djelatnošću poslodavca najčešće se smatraju opravdanim troškom. To uključuje sve oblike stručnog usavršavanja koji su nužni da bi radnik mogao obavljati posao za koji je zaposlen ili napredovati unutar istog područja rada. U tu kategoriju ulaze stručni ispiti, licence, certifikati, osposobljavanja za rad na novim sustavima, programi sigurnosti na radu, specijalizirane edukacije za regulirane profesije i svi drugi programi koji su izravno povezani s poslovanjem poslodavca.
Postoji i šira kategorija obrazovanja koja obuhvaća formalno školovanje, poput srednje škole, preddiplomskog, diplomskog ili poslijediplomskog studija. Takvi programi također mogu biti porezno priznati, ali samo ako poslodavac može dokazati da su povezani s njegovom djelatnošću ili planiranim razvojem radnika unutar poduzeća. Ako je obrazovanje usmjereno na područje koje poslodavac ne koristi i ne planira koristiti, postoji rizik da će se trošak smatrati plaćom u naravi.
Troškovi obrazovanja i edukacije radnika smatraju se porezno priznatim troškovima pod uvjetom da se radi o radniku koji ima sklopljen ugovor o radu te da je obrazovanje ili edukacija usko povezana s aktivnostima društva, sadašnjim ili budućim.
Sukladno Pravilniku o porezu na dobit, poslodavac stječe pravo na dodatno smanjenje osnovice poreza na dobit u slučaju plaćenih troškova obrazovanja i edukacije radnika, a postotak smanjenja ovisi o vrsti obrazovanja te veličini društva.
Zakon o državnoj potpori za obrazovanje i izobrazbu omogućuje poslodavcima korištenje potpora za određene programe obrazovanja, što može dodatno smanjiti trošak ulaganja u znanje.
Kada edukacija postaje oporeziva i zašto je to važno?
Edukacija postaje oporeziva u trenutku kada se procijeni da njezina svrha nije povezana s poslovanjem poslodavca, nego prvenstveno služi osobnom interesu radnika.
To se najčešće događa kada radnik pohađa program koji nema nikakvu vezu s njegovim trenutnim radnim mjestom, kada se radi o stjecanju kvalifikacije koja ga priprema za potpuno drugačiji posao izvan djelatnosti poslodavca ili kada poslodavac ne može uvjerljivo dokazati da će stečena znanja biti korištena u okviru njegovog poslovanja.
U takvim situacijama porezni sustav polazi od pretpostavke da se radi o osobnoj koristi radnika, a ne o ulaganju u radni proces, pa se trošak tretira kao primitak u naravi i podliježe oporezivanju kao i svaka druga plaća.
Važno je razumjeti da se procjena ne temelji samo na nazivu edukacije, nego na njezinoj stvarnoj svrsi i povezanosti s poslom.
Zato je iznimno važno da poslodavci već u fazi planiranja razmisle o tome kako će obrazložiti povezanost edukacije s poslovanjem i imaju li dokumentaciju koja to potvrđuje. Porezna uprava u nadzorima posebno provjerava postoji li stvarna potreba za edukacijom u kontekstu radnog mjesta, je li edukacija povezana s djelatnošću poslodavca i može li se opravdati kao ulaganje u radni proces, a ne kao osobna korist radnika. Ako poslodavac ne može pružiti uvjerljivo objašnjenje, rizik od naknadnog oporezivanja je vrlo visok.
Ovaj aspekt posebno je važan kod formalnog obrazovanja, jer se upravo tu najčešće postavlja pitanje je li obrazovanje u interesu poslodavca ili radnika.
Kada je edukacija jasno povezana s poslom, porezni tretman je povoljan i transparentan. Kada nije, poslodavac riskira naknadne porezne obveze, zatezne kamate i moguće prekršajne posljedice. U tom smislu, pravilno razumijevanje poreznih pravila jednako je važno kao i samo ulaganje u znanje.
Dokumentacija koju poslodavac mora imati
Da bi edukacija bila porezno priznata, poslodavac mora imati urednu i potpunu dokumentaciju. To uključuje ugovor ili račun za edukaciju, dokaz o uplati, program edukacije, evidenciju o sudjelovanju radnika i obrazloženje povezanosti edukacije s poslom.
U slučaju poreznog nadzora upravo će ta dokumentacija biti ključni dokaz da se radi o stvarnom ulaganju u znanje, a ne o prikrivenoj isplati plaće.
Dokumentacija je posebno važna kod formalnog obrazovanja, jer se upravo tu najčešće postavlja pitanje je li obrazovanje u interesu poslodavca ili radnika. Ako poslodavac može pokazati da je obrazovanje dio dugoročnog razvoja radnika unutar organizacije, porezni tretman bit će povoljan.
Može li poslodavac tražiti povrat troškova edukacije?
Može, ali samo ako je to unaprijed uređeno ugovorom. Zakon o radu omogućuje sklapanje ugovora o obrazovanju kojim se poslodavac obvezuje financirati obrazovanje radnika, a radnik se obvezuje ostati u radnom odnosu određeno vrijeme nakon završetka obrazovanja ili vratiti trošak ako ode ranije.
Takav ugovor mora jasno definirati trajanje obveze ostanka, iznos troška, način povrata i situacije u kojima se povrat ne primjenjuje. Bez ugovora poslodavac nema pravnu osnovu tražiti povrat, čak i ako je edukacija bila skupa i dugotrajna.
Edukacija radnika je zakonska obveza, poslovna nužnost i porezna prilika. Poslodavci koji je promatraju kao investiciju, a ne kao trošak, stvaraju organizacije koje su otpornije, fleksibilnije i dugoročno uspješnije. U vremenu u kojem znanje zastarijeva brže nego ikad, pravo pitanje više nije mogu li si poslodavci priuštiti ulaganje u edukaciju, nego mogu li si priuštiti da u nju ne ulažu.
Pripremio: Ivan VIDAS, mag. oec.
Sadržaj je isključivo informativne prirode. Minimax ne pruža pravne, porezne ili računovodstvene savjete. Za dodatne informacije obratite se nadležnim institucijama ili ovlaštenim stručnjacima.
